Tihi koraci

Ja nisam otisao u rat.On je dosao po mene,tihim koracima,preko noci, sa 17 godina.Ovo su neki od zapisa iz tog perioda,koji govore o okrutnosti i besmislenosti rata.

17.12.2016.

Noc uoci rata.

Junska noc,tako je tiho,osjeti se svjezina koju nosi blagi vjetric sto poigrava se mladim listovima na drvecu.Trava, sitno, s vremena na vrijeme zatreperi sireci miris raznovrsnog bilja. Nocni cvrčak pjevaj neku svoju pjesmu.Nas cetiri strazarimo u jednoj basci iznad sela,tako smo se dogovorili,svi iz sela strazare na prilazima selu, svako u svom reonu. to jest u blizini svojih kuca.Strazarenje je pocelo samoincijativno,nesto se kuha.U ovom dijelu sela jedan je komsija kao neki "komandir".Vidjam ga nocu kad obilazi strazarska mjesta,vuce papovku na leđima.Nesto pametuje,vuca pusku a ljudi strazare bez oruzja.Sve mi izgleda tako neozbiljno i smijesno.Ali opet kad slusam sta ovi stariji i "ozbiljniji"pricaju pocinjem da brinem,ujedno i zbunjujem jer moj mozak nemoze da svhati ovu situaciju.Rat,kakav rat?Rat je tu,oko nas,ne vidimo ga ali tu i tamo kao da pomalo promili svoje crne zlosutne kandze.U vidu jake buke borbenih aviona,koji protutnje nebom iznad nas ili kolone vojnih vozila,krcatih vojskom sto ucestalo prolaze cestom pored sela.Nocas lezimo na gomili nakresanog granja,zaklonjeni iza stabala hrastova.Tu iznad nas se spajaju dva puta koja vode u selo.Naoruzani smo lovackom puskom "sacmaricom" i jednim kalasnjikovom. Pijuckamo vrucu kahvu iz termos boce i pusimo cigaru,al ono skriveno ,pokrijes je dlanom da zakloni žar da se nevidi jer žar cigare se daleko vidi nocu. Osjeti se i miris al mi ne hajemo i samim tim cinom kao da dokazujemo da se ne bojimo,pa cega da se bojimo kad nismo ni svjesni sta nam se sprema. U neko doba noci zacu se se neko šuškanje,ali nama iza leđa.To je neko naš,iz sela,prošaputa drug do mene.Stoj,tiho šapnuh,ja sam,isto tako tiho prošapta onaj što dolazi,kurir.(kurir od onog lika s papovkom).Dodje do nas ,cucnu i otpuhnu.Momci,dobro pazite nocas,sutra je bajram moramo biti veoma oprezni ko zna sta komsije spremaju.Primjecene su sumnjive radnje,kopaju rovove na Novakovica brdu,dobro pazite.Meni ovaj kurir onako izazva neki nagon smijeha,zvuci mi preozbiljno ko iz partizanskih filmova.Tako u tom trenutku mi naumpade jedna situacija iz predhodnih noci straze.Zalegli ja i jaran na jednom prilazu selu i drzimo pod kontrolom put koji vodi prema obliznjem srpskom selu,kad zacu se neko ide putem od sela.Hukce,puse,suta kamencice i pravo nama.Mi ustadosmo i zaustavljamo ga.Halo ,djes ti kreno ,a on, cim progovori "zapahnu" nas miomiris rakije, pa poce da "plete".Sta vi tu radite? Ako naidju cetnici vi bjezite prema mlavama jer njih ce naici 2000 dobro naoruzanih mladica ,vi samo bjezite tamo prema Vrbanjcima! Mi se pocesmo smijati,on se zabeknu?Sta se smijete? Poce da galami,tek kad bolje pogledah u njega posto je mrak primjeti da covjek drzi vile iz stale u rukama.Mi se tek tad odvalismo od smijeha.Tako me nocas i ovaj kurir podsjeti na njega,svojim ozbiljnim govorom.Kurir ode do slijedece straze a mi opet ususkasmo se u travu i nastavismo osluskivat,jer nevidi se nista,naculji usi i slusaj i ne sluteci da nam je to zadnja noc u miru jer sutradan je poceo rat.

12.12.2016.

Jedan dan u ratu (4)

Opali,gledam,vidim svjetlece zrno kako ide u pravcu neprijateljskih rovova i odjednom naglo skrenu,pod uglom od 45stepeni lijevo.Zbunjen sam,govorim mu ,hajd ponovo.On opet opali,prigusivac dobro radi,s obzirom da je to rucna prepravka m48 u snajper s prigusivacem.Zrno u pocetku ima pravolinijsku putanju,odjednom odleti u stranu.Smijem se,on zacuđeno gleda,jarane ko ti dade taj kolac.Vjerovatno je cijev podrezana i onako polovica nabijena u nekakav zeleni ror koji predstavlja prigusivac.On psuje i snajper i onog ko je ovo pravio.Komandir daje znak i krecemo.Pocinje da se smrkava.Ceka nas vozilo kod groblja dje su bili neprijatekjski rovovi.Polahko se spustamo u uvalu, pa uspon uz brezuljak i izlazimo pored spaljenih kuca.Bacam pogled prema onoj kuci gdje smo nasli udavljenog vojnika.Rusevine sablasno tonu u prvi mrak,jos se naziru napuhane mrtve krave,s nogama dignutim u zrak.Miris garezi koji sitna kisica sapira,a zemlja tiho upija u svoju vjecnu memoriju o jos jednom ratu.Ko zna kojem,koji je protutnjao ovim prostorima brdovite Bosne.Najzad stizemo do groblja,tu ceka sanitetsko vozilo.Ulazimo u njega i krecemo prema bazi.Vozac nam daje neku flasu pica,uzimamo po nekoliko gutljaja.Vozilo drmuska i lagano mili uskom seoskom cestom punom krivina.Sutimo i pusimo cigare,toliko smo zapusili da me od ovog drmusanja,pusenja i onog gutljaja pocinje hvatati mucnina.Ipak umor me savladava ali one mrtve krave i zadavljeni vojnik mi ne izlaze iz glave.Stigosmo u bazu,da je ova voznja jos malo potrajala povratio bih onu humanitarnu ribu sto sam danas jeo.Ulazim u Skolu koja nam sluzi kao baza ili kasarna.Jedva cekam da dođem do kreveta.Otvaram vrata spavaone,to jest skolske ucionice,unutra "moji",muzika tuce bubnjici pucaju.Jedni plesu,drugi pjevaju,shvatam ih.Vucem se do kreveta,skidam jaknu,cizme,rap i pusku vjesam na cosak.Pruzam se i pored ovolike buke oci pocinju da se sklapaju.Osjecam kako tonem u san,a ko negdje u daljini,rafali,explozije,miris garezi,pjesma ,muzika,postaju sve bljeđi dok skroz neišceznuse i zavlada muk.

02.12.2016.

Jedan dan u ratu (3)

Prizor je zastrasujuci,narocito njegove oci,kao ugaseno svijetlo,bez sjaja,ostale gledajuci negdje izmedju okoline i njega.Nekoliko metara dalje s lijeve strane tijela neprijateljska vojnicka kapa sa metalnim amblemom .Velika lokva zgrusane crne krvi i pasteta iz vojnickog lanch paketa.Jedan vojnik poce da psuje,gdje su sad oni unproforci,nek snime ovo.Vracamo se nazad,dvojica odmakose od nas malo iznad da jos razgledaju.Mi se spustamo u uvalu,ona dvojica zovu,pokazuju rukama da idemo gore.Hajd da vidite ovo,pitamo sta je,les,odgovaraju,viri mu ruka,zakopan u pijesku ispred kuce.Odmahujem rukom i nastavljam iz uvale uz brezuljak prema nasima.Poslije ove scene udavljenog vojnika vise mi se nista ne gleda.Dolazimo do nasih na zauzetom polozaju,prepricavamo sta smo vidjeli.Komandira izvjestavamo o stanju ispod rova.Gusti crni oblaci se navlace iznad nas,komandir dobija obavijest preko motorole da je jedinica koja treba da preuzme polozaj krenula k nama.Gavranovi se povlace,odlaze da se spoje sa svojom jedinicom od koje su bili dugo razdvojeni.Jedan dio nase jedinice se sprema za povlacenje,ostaje nekolicina nas da sacekamo smjenu.Spustam se nize prema uvali i nalazim zaklon iza jednog debelog stabla sljive,pratim lijevi dio ispod naseg rova.Na njemu je nas komandir i jos dvojica,ostatak se polaho povlaci.Kapi sitne kiše zažamoriše po krosnji sljive,zagrcem satorsko krilo i nastavljam da osmatram ispred sebe.Nekih 10-tak metara ispred mene je travnata livada i onda visoka međa u kojoj je rov gdje su bila ona dvojica.S desne strane iz pravca brezuljka gdje se povukao neprijatelj odjeknu potmula explozija.Trenutak zatim iznad nas šištanje grante i prasak neposredno pored rova.Neprijatelj ispaljuje granate iz minobacaca 60mm.Pocese sve ucestalije da padaju oko naseg rova.Komandir mi dovikuje da dobro pratim ovu stranu,izgleda da pokusavaju povratiti ovaj brezuljak.Otvaram cetvere oci i gledam u pravac ispred sebe,povremeno se osvrcuci,gdje su ostali.Ne vidim nikog,samo nas cetiri,ostatak se povukao nedocekavsi jedinicu koja treba da preuzme polozaj.Granate sad padaju sve vise oko nas.Komandir i ostala dvojica se premjestise iza rova,na ovu stranu prema meni,zauzese lezeci polozaj.Granate i dalje padaju,ali sve oko i u blizini rova.Naglo prestade granatiranje,poce pjesadijska pucnjava.Prvo sa desne strane iz pravca brezuljka gdje su neprijateljski polozaji,sve vise se primicuci nama.Komandir i ona dvojica zalegli i cekaju,odjednom ispred mene pocese da odjekuju rafali.Zrna zvižde iznad po krosnji sljive.Odgovaram kratkim rafalima ,sarajuci kroz travu ispred sebe.I ovi moji iza rova pocese pucati ispred sebe,kratkim rafalima.Neprijatelj se poslije granatiranja podvukao pod ovaj brezuljak i pokusava ga povrati.Mi ne mozemo odstupiti jer iza nas je cistina,livada uvala pa uspon na drugi brezuljak.Ostaje nam da izdrzimo dok ne stigne jedinica koja treba svaki tren doci.Pucnjava ne prestaje,bojim se da ne priđu blize pod među,onda ce imati dobru poziciju.Za svaki slucaj bacam bombu u tom pravcu, preko međe,saram rafalima pa opet bombu.Komandir i ona dvojica takođe bacaju bombe ispred preko brezuljka.Iza mojih leđa neko zove,komandira po imenu.Dovikujemo da idu ovamo,nama,brzo.To ona jedinica sto treba preuzeti polozaj.Brzo spustajuci se niz brezuljak,uzmedju stabala sljiva dotrcase do nas.Zauzese polozaje i otvorise vatru u pravcu napada.Sad sve drobi, ko u loncu, od rafala i bombi.Neprijatelj uvidjevsi da pruzamo jak otpor oslabi sa zestinom,pucnjava poce jenjavati dok postepeno ne utihnu.Ovi sto su dosli ašovima se vec poceli ukopavati.Sitna kisica i dalje pada.Sve se smirilo,cuju se samo zvukovi tupih udaraca ašova od zemlju,malo jaci kad pogodi kamen.Prilazim rovu gdje je komandir i ostala dvojica,samo da jos objasnimo neprijateljske pozicije i vracamo se u bazu.Pored mene stoji vojnik koji je dosao sa ovima da nas smjene,drzi snajper,modifikovana m48,sa prigusuvacem.Pokazivam mu neprijateljske rovove u uvali ispod,on mi govori,de gledaj gdje ide metak da upucam snajper.Nisani prema rovovima,ispaljivat ce svjetlece metke.

01.12.2016.

Jedan dan u ratu.(2)

Dođe do nas,iz njega iskoci nekoliko plavih sljemova,opazam kameru,nekakva strana novinarska ekipa.Mrmljaju nesto,pitaju da li smiju da nas snimaju.Komandir im odobri,snimaju,imaju i prevodioca.Nisu se dugo zadrzali,odose dalje.Sunce ugrijalo,postalo vruce.Lezim na leđima i gledam u nebo i rijetke oblake kako lagano klize beskrajnim plaventilom.Okrecem se ,iza ledja malo stablo sljive,prilazim do nje i smjestam u njenu hladovinu.Jedna grupa vojnika se okupila oko omanje tanke tresnje,koju tek sad primjecujem.Trgaju i jedu njene plodove.Kad su je okolo koliko mogu da dohvate sa zemlje "operusali"jedan se sprema da se popne na nju.Uspentra se i lomi grancice okicene rumeno zutim tresnjama,te ih baca vojnicima ispod.I meni se jedu tresnje,ustajem i krecem prema njima da se i ja osladim .Vojnik na stablu se naglo trznu i skoci odozgo.Grane pocese da se otkidaju i lisce leti na sve strane,ostar zvuk rapsrskavajucih metaka ispaljenih iz PAT-a prolomi se zrakom.Kao grmljevina, sa jakim reskim exsplozijama.Onaj traktorista se popeo na brezuljak sa PAT-om i ugledavsi ove moje grupisane "opleo" po njima.Vojnik sto je bio na tresnji se drzi za glavu,brzo ga previjaju,jos dvojica su ranjena,jedan u glavu drugi u nogu.Ovaj sto je ranjen u nogu dok ga pokusavaju previti nikako ne uspijevaju da zaustave krvarenje,krv u jakim rumeno crnim mlazovima sprica u ritmu otkucaja srca.Napokon se neko sjeti. Podvezi mu trouglom maramom,iznad rane. Krvarenje stade,previse ga nekako.PAT vise ne puca,mi ga pogledima trazimo.Zakljucujemo da je negdje oko one kuce na susjednom brezuljku. Vojnik do mene nisani RPG-om kucu. Mi pomalo pucamo u tom pravcu,stiti mo ga da ispali granatu jer mora da ustane.Bum,RPG ispali,gledamo gdje ce pogoditi,pravo u krov kuce,crijep leti,crni dim se izvi uz prasak granate.Neprijatelj uzvrati paljbu "sijacem",uzvratismo i mi.PAT se negdje povukao poslije ispaljene granate u njegovom pravcu.Sad se poce javljati lijevo nize ispod brezuljka,ali bez ikakve efikasnosti.Zrna preljecu visoko i tu se rasprskavaju.Sad sa brezuljka poce da tuce BST,ali nasu desnu stranu pored bijele kuce.Iznenada pucnjava na lijevom boku,nasi su otkrili neprijateljski rov nekih 20-metara niz padinu ispod ovog rova na brezuljku kod kojeg smo mi.Nismo ga vidjeli od visoke trave a ukopan je ispod međe.Dvojica neprijateljskih vojnika citavo vrijeme su bili u njemu.Jedan je ubijen,drugi pobjegao.Komandir nam naredjuje da jedna grupa u kojoj sam i ja, ide nazad na onaj polozaj gdje smo jutros izasli na rovove.Da osmotrimo ovu stranu ispod rova gdje su bila ona dvojica.On se sprema da ide po pusku od poginulog neprijateljskog vojnika.Pritezem rap i opasac,dopunjavam okvir i drzeci kalasnjikov na gotovs krecem u grupi jedan po jedan,spustajuci se u uvalu pa opet uz brezuljak na pocetni polozaj sa kojeg smo gledali jutros ovaj nas trenuti polozaj.Polahko krecuci se stizemo na one jutrosnje rovove.Gledamo stranu ispod naseg trenutog polozaja i ne vidimo nista neobicno,samo livada obrasla gustom visokom travom i na kraju u uvali ispod mala brezova sumica.Poceo sam da razgledam oko sebe ove spaljene kuce.U prvi mah nista neobicno,tek kad sam poceo malo detaljnjije da gledam uvidjam kakve su strahote ovdje napravili neprijateljski vojnici.Sve je spaljeno,pomocni objekti,cak i kokosinjci.Vidim mrtvog psa,macku,stoku,krave napuhane kao baloni sa ispruzenim ukocenim nogama u zrak.Naj vise ima ubijenih krava,izgledaju tako cudno napuhane,podsjeca me na neku scenu iz vijetnamskog rata.Tako razgledajuci nailazimo na tijelo ubijenog naseg vojnika.Dan prije ovdje je pokusala da probije jedna nasa jedinica.Prilazimo tijelu,nema gornjeg dijela uniforme,samo hlace i cizme.Tijelo je modro zelene boje,na desnom ramenu prostrelna rana od metka.Svud po prsima i ledjima velike fleke od udaraca kundakom.Gornji dio odjece,jakna,kosulja i kapa istrgani u komadice i razbacani pored njega.Oko vrata stegnuta bijela telefonska zica.Ranjen,uhvatili ga zivog,mucili i na kraju zadavili zicom,zakljucujemo.Ovo je strasno.Kakav to poremecen um moras biti da ovako nesto radis.

19.11.2016.

Jedan dan u ratu.(1)

Ratna je 93.Bosna,nalazim se u jednom selu daleko od mog zavicaja.Pocinje jos jedan dan u ovom prokletom ratu. Pod okriljem mraka, kroz visoku travu, spustamo se iz sela u kojem smo vec nekoliko dana stacionirani.Sarolika ceta sastavljena od ljudi raznih profila,patriota, koji su vidjevsi sta se desava u Bosni,napustili poslove u inostranstvu.Nabijeni patriotskim nabojem i zalom za domovinom,ukljucili se u njenu odbranu.S njima sam i ja,i jos nekoliko mojih drugova koji su prezivjeli "proboj". Trava pocinje da isparava i siri miris raznih biljaka,budi se iz nocnog sna,stresa rosu koja se lijepi za nase uniforme.Mrak takodje pocinje da blijedi,vec vidim siluete okolnog drveca i kolonu ispred sebe.Spustamo se u jednu uvalu,kroz koju tece plitki potocic.Zadatak je uzeti neprijateljsku liniju ispred i spojiti se sa susjednom brigadom,kako bi dobili koridor i nesmetanu komunikaciju izmedju dvije regije.S nase desne strane u napad idu vec legendarni "Gavranovi".Oni su dobili tezi dio posla,napadaju s "cela" a mi idemo s lijevog boka.Neprijateljski vojnici su ukopani na jednom dijelu iza zida seoskog groblja,te iza bujno obrasle "zivice" i dalje prema nasem pravcu napada preko ciste livade.Prelazimo plitki potocic i prebacujemo se na njegovu lijevu stranu.Zbog rastinja koje nas stiti od pogleda sa neprijateljske linije.Vec se dobro razvidnjava,pejzas postaje sve jasniji.Ponovo prelazimo na desnu stranu potocica i ulazimo u jedan gaj,obrastao tankim izmjesanim bjelogoricnim stablima.Iznad gaja imamo jos stotinjak metara cistine,livade,sa velikim međama i pokojim grmom.Komandir daje znak i rasirujemo se u grupice od po pet,sest ljudi.Polako idemo uz gaj pazeci na mine,zastajkujemo,razgledamo,pa opet tiho sunjajuci se pomjeramo napred.Dosli smo do kraja gaja,vise nema drveca,samo visoka trava zarasle livade.Tu cekamo na znak.Gavranovi trebaju poceti prvi,izvesti zestok udar na celni dio neprijateljske linije,a onda mi,iznenada snazno udariti sa boka.Cucim u grmu na kraju gaja i gledam u lijevu stranu,vjetar s te strane donosi neugodan miris.Livada je,malo podalje vidim tresnju ,gledam u njene jarko crvene plodove sto se kupaju na prvom jutarnjem suncu,sto sdidljivo se sa prvim zrkama probija iza vrha brda.Razmisljam,kako bi sad prijale ove tresnje,onako,sabahom i odjednom mi misli lete mom rodnom kraju i njegovim zrelim tresnjama.Taman me poce stezati neka toplina oko srca,pri pomisli na rodni kraj,kad iz sanjarenja me trznu ostar zvuk jakog motora.Zvuk se pojacava,ide pravo prema nama,pomisljam,tenk ili transporter.Okrecem se i ocima trazim vojnika s RPG-om.Vidim ga,priprema granatu,zvuk sve jaci i odjednom ispred nas na 30-tak metara bijeli UN transporter.Staje,nekoliko minuta stoji i iz njega izadje vojnik sa plavim sljemom.Stoji ispred transportera i gleda u nasem pravcu.Nekoliko trenutaka zatim ponovo ulazi u transporter i odlazi nazad.S desne strane se zacu pucnjava,komandir daje znak da krecemo.Ustajem i brzim koracima trcim prema prvoj međi,cucim iza nje i gledam ispred sebe sa puskom spremnom za paljbu.Gledam saborce do sebe koji se isto tako munjevito prebacuju napred.Opet onaj neugodan miris,sad toliko snazan da je neizdrzivo.U travi ispred mene zapazam tijela ubijenih ovaca, u fazi raspadanja, koja strasno zaudaraju.Desetak metara ispred je jos livada i onda spaljena kuca.Opet brzim koracima trcim do spaljene kuce,virim iza coska,vidim neprijateljski rov.Saborac je na drugom cosku kuce,razgleda.Pucnjava sa desne strane postaje slabija,cuje se galama.Grupa boraca koji su isli sa moje desne strane nailaze na mine,zaobilaze ih i primicu se nama.Komandir dobija signal na motorolu od Gavranova da su usli u neprijateljske rovove,nema nikog,prazni.Sad vec ima zaklona,komadi razbacanog namjestaja iz kuce,po koje drvo.Brzo uskacemo u prazne rovove.Neprijatelj se preko noci povukao sa ovog djela linije.Ponovo se pomjeramo napred i zauzimamo polozaje.Ovdje ima nekoliko kuca,sve su spaljene,zidovi stoje,iznutra crni od vatre,oko njih polupani i ispucali crijep. Nas nekoliko nasli smo zaklon iza naslaganih cjepanica.Drzimo predio ispred sebe,jedna grupa Gavranova ide dalje napred,dok ostali ostaju sa nama.Gledam,ispred je opet neka uvala ,livada sa pokojim stablom sljive,pa opet livada uspon i brezuljak na kojem se nalazi jedna poveca bijela kuca.Desno od nje je jos jedna,manja.Nekoliko metara od bijele kuce u lijevu stranu frisko iskopan transej,koji nekih 10-tak metara vodi u natkriveni u zemlji ukopani rov.Odjednom u transej ulazi neprijateljski vojnik,zakljucujem po uniformi da je neprijatelj.Nisanim, hocu da pucam,vojnik do mene me zaustavlja, ne,mozda je nas ,nasi su otisli naprijed, vidi mu uniforme,govorim. Ne pucaj,ponovo mi govori. Gledamo,ide kroz transej,ulazi u rov,zadrza se jedan tren,izlazi i ode desno kroz transej sa tog brezuljka u slijedecu uvalu. Jedan od "Gavranova"uze rpg,nanisani u rov i opali.Granata pogodi ispred rova na jedan metar.Niko ne puca iz njega,neko naredi pokret,krenuh za vojnikom ispred sebe. Odjednom stade,cucnu i pokaziva mi rukom nesto na zemlji.Mina,vidim zelenu zvjezdicu koja viri iz zemlje."Pasteta".On izvadi noz,malo rasceprka oko nje,uze iz dzepa "basliju",proturi kroz rupicu na upaljacu gdje je bio osigurac.Jednom rukom drzeci minu drugom odvrnu upaljac sa zvjezdicom,ubaci to sve u ranac i krenusmo dalje.Spustamo se niz livadu,zaklanjajuci se iza stabala ,zatim penjemo opet uz livadu prema bijeloj kuci pored koje je transej i rov.Tik pri samom usponu na brezuljak s desne strane gdje je manja kuca odjeknuse rafali,rasprskavajuca zrna zazujase sitno praskajuci oko nasih glava.Bacamo se u lezeci polozaj i otvaramo vatru prema manjoj kuci.Pucamo jedni na druge nekih 5-6 minuta.Iz manje kuce prvo poce da izlazi gust crn dim,zatim plamen,sve jace i jace.Pucnjava presta,ustajemo i krecemo dalje.Neprijateljski vojnici su se povukli.Izlazimo na brezuljak,manja kuca sve vise nestaje u plamenu.Pored nje se pruza put koji vodi dalje iza prema neprijateljskoj teritoriji.S lijeve strane puta ima sitnog rastinja a s desne samo livada.Put zavrsava na sljedecem brezuljku ciji je vrh obrastao gustom sumom.Tu pored gorece kuce,odmah kraj puta nedovrseni rov,alat za kopanje lezi bacen pored.Ovdje su bili poceli da kopaju nove rovove,ali naisli smo mi i morali su se povuci na slijedeci brazuljak.Prilazimo velikoj bijeloj kuci,nema nikog,ulazimo u transe pored nje,u onaj rov sto ga Gavran gađao rpg-om.Osmatrajuci sa rova vidimo dalje kako se tu brezuljak zavrsava,nastupa nagla padina obrasla zelenom travom.Nekih 300 metara nize ispod nas zapazamo rovove i transeje.Rovovi su na dnu padine u ravnici obrasloj travom kroz koju vijuga sivi makadamski put i proteze se desno za onaj brezuljak ciji je vrh obrastao gustom sumom.Na putu stoji crveni traktor sa prikolicom,na kojoj je PAT.Traktorista brzo pali i okrece traktor ,bjezi prema onom brezuljku kuda se put proteze.Mi osusmo paljbu po njemu,dotrcase dvojica nasih vojnika do nas s puskomitraljezima i osuse rafalima.Sjajno zuti redenici drhte dok cahure sipaju po friskoj zemlji transea.Traktor brzo zamace za brezuljak i pucnjava se smiri.Komandir nas izvjestava da smo obavili zadatak i da ostajemo ovdje dok nam ne dođe jedinica koja ce preuzeti zauzeti polozaj.Raspoređujemo se po dostignutom polozaju,jedni desno od bijele kuce,drugi u kuci.Ja sam sa jednom grupom izmedju kuce i rova na brezuljku.Lezim u zelenoj visokoj travi i osmatram ispred brezuljak na koji se povukao neprijatelj.Ispred nas je opet cista travnata livada,bez visokog rastinja,i na ovom pravcu se naglo spusta u dolinu i opet penje uz brezuljak ciji je vrh obrastao gustom bjelogoricnom sumom.Na vrh tog brezuljka uz sami rub sume nekakva kuca,kao vikendica.Za sad je mirno,na motoroli cujemo da je i desna strana "odradila" koridor je otvoren,dvije regije su dobile nesmetanu komunikaciju koju sada valja dobro cuvati.Iznenada opet brujanje jakog motora,ide onim putom kojim se neprijatelj povukao na slijedeci brezuljak.Gledamo,UN transporter,onaj isti sto smo ga jutros vidjeli kad smo kretali u napad.

18.11.2016.

Vukan.

Ime mu je Mirsad,zvali smo ga Vukan. Pojavljivao se niotkud, ko Vukan,postanski sluzbenik, koji je naplacivao radio i tv pretplatu,u ono vrijeme dok su jos uvijek bili crno bijeli televizori. Covjek u sestoj deceniji,lisicijeg lica u sluzbenoj uniformi i velikom crnom postarskom torbom.Sunjao se po selu,stari lisac i skiljeci ispod plave postarske kape gledao gdje su antene na kucama.Ljudi su u to vrijeme koji su imali televizore da bi izbjegli placanje tv pretplate krili antene po kucnim tavanima,prekrivali tv casafima, i kad ih pale oprezno virili kroz prozore da nebi naisao Vukan.Vukan je uvijek dolazio iznenada,samo bahne na vrata,niotkud. Tako je i nas Vukan dobio nadimak,bahne niotkud bas ko vukan. Mladic,vesele naravi,uvijek nasmijan,uvijek spreman za salu. Volio je fudbal,ribolov,imao je zelju za dokazivanjem.U vrelim ljetnim danima kad bismo mi seoska djecurlija isli na kupanje u malu rijecicu, koja je tekla kroz selo,u njene virove,to jest u dvije brane koje su napravljene za skretanje vode za vodenice.Vukan je obavezno bio tu.Ako bi smo mi skakali sa brane na noge vukan je skakao na glavu,a ako bi smo mi poceli na glavu,on bi se penjao na kakvo drvo ili uzvisenje i skakao.Poslije dugog kupanja i svakakvih vragolija izlazili smo iz vode smezuranih prstiju I modrih usana.Povaljali bi se po vrucem kamenju i dobro isuncali,a zatim izmoreni skakanjem,plivanjem i ronjenjem osjetili bi veliku glad.Brzo bi se razletili po obliznjim bascama i najeli se voca, kojeg je bilo u izobilju.Dzanarki,tresanja,pa cak i nezrelog voca i zelenih rogaca sa sljiva. Vukan je uvijek bio u prednosti,nalazio je socne zute i rumene rane kruske,smjeskajuci se grickao ih i stojeci na zidu brane ogriske bacao u vodu.Tako okrepljeni vocem poceli bi da pecamo ribe.Desetak metara flaksa namotanog na stiropor ili komad drveta i sa naj vise jednom udicom, koju smo brizno cuvali .Ako bi zapeli prilikom pecanja udicom za kamen ili kakvo drvo u vodi obavezno smo skakali ,ronili i otkacivali udicu.Lovili smo zele,krkuse,klenove i rijetko koju pastrmku.A Vukan,i on je lovio ribe,samo ne kao mi.On je lovio na "ruke". Ronio bi,zavlacio se pod rivine i kamene ploce i odatle vadio naj krupnije klenove i pastrmke. Nizao ih na "sis"vrbovu granu i ponosno smjeskajuci se pokazivao . On je uvijek znao gdje su naj bolji komadi.A kad bi voda nadosla i zamutila se Vukan je tada lovio na flaks, kao i mi,ali njegovi su uvijek bili naj veci klenovi.Klenova je bilo naj vise,jer u proljece prilikom migracije i mrijesta ribe, jata klenova ulazila bi iz Vrbanje u nasu Cvrcku i poslije obavljenog mrijesta nerijetko ostajali u njoj. Cucimo ja i jaran na stijeni koja izbija iz desne strane Cvrcke, u bugetima i pruza se u vodu,pokusavamo prevariti koju pastrmku i klena na glistu,iza nasih ledja nesto susnu.Vukan,e pravi si vukan,velimo mi njemu,uvijek bahnes niotkud! On sa sirokim osmjehom na licu pridje i cucnu kod nas.Imal "ista",seretski se smjeskajuci pita? Ma nema nista,odgovaramo mu,da ga slazemo,da ide od nas jer znamo kakav je, pofatace nam nase ribe a mi vec dugo camimo tu.Ali djaba,Vukan poce da se skida, eh,vala,znao sam cim sam te ugledao,govorim mu,a on ne skidajuci osmjeh vec samo odjecu,bucnu u vodu i zaroni pod onu stijenu.Vire mu samo noge ,koliko se zavuko.Poce da izlazi i bub,baci pred nas na livadu klencinu pozutjelih skrga.Zatim ponovo zaroni i tako par puta,izvuce jos tri velika klena i jednu povecu potocnu pastrmku.Izadje iz vode i opet smjeskajuci se veli,nema vise sve male,naniza ih na sis i ode.Iznenada nasi bezbrizni djecacki dani preko noci nestadose.Dosao je rat.Tek stasali momculjci preko noci pretvorise se u ozbiljne ratnike.A Vukan,on je opet stepen iznad nas.Hrabar,neustrasiv kao i uvjek,"leti"gdje mnogi ne smiju ,i naravno neskida osmijeh sa lica.Par dana pred polazak u proboj prema Travniku,Vukana je tesko boljela glava.Gledam ga na rovu kako sjedi sa povezanom glavom,majcinom sarenom maramom.Ali vidno iscrpljen u licu od glavobolje a tableta protiv bolova vec odavno nema niko, i dalje se smjeska.Tesko ga pogadja prica o napustanju rodnog sela.Smjeskajuci se govori mi,ja neidem nikud,otici cu na poljane pod svoju staru tresnju,tu cu se ubiti i ostati,vi idite !Onda pocinje grohotom da se smije.Smijem se i ja,znam da se sali.Nekoliko dana poslije kad smo krenuli u proboj,zadnji put vidjam Vukana u Dubokom Potoku.Ja sam na drugoj strani potoka ,okrecem se prema onoj grupi sto je zavrsila u Grabovici i vidim Vukana,sa majcinom sarenom maramom,stegnutog cela, zbog glavobolje,sjedi ,sam,pusi cigaru.Zastajem,masem mu rukom i dozivam,Vukane,hajmo.On me gleda,odmahnu rukom kao znak da idem,siroko se osmjehnu i veli mi,"neka,da jos jednu ispusim na slobodi". Okrenuosam se ,stezuci "ciganku"rukama i nastavio dalje.Vukana nisam vise nikad vidjeo,kao i mnoge,s kojima sam proveo svoje djetinstvo.Njegovi posmrtni ostaci nisu jos uvijek pronadjeni.Ali njegov posljednji osmjeh jos uvijek lebdi mi pred ocima.


Tihi koraci
<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1597

Powered by Blogger.ba